"...Gledao je u njezine zelene oci upijajuci svaki i najmanji dio preljeva nijansi zelenog spektra. Oci koje su ga proganjale na svakom koraku. Oci koje su mu se, od kad su se rastali, pricinjale na svakoj zeni koju bi susreo. Upio je u sebe tu sliku i jednim trzajem tijela skocio u bezdan pred sobom. Zaustavio je vrijeme. Kazaljka je srela kazaljku i zavojnica vremena je stala... Dugo je tonuo s jedva vidljivimo osmijehom na licu ne zeleci otvoriti oci i pomutiti svetost zelene ikone koju je napokon uspio zadrzati u sebi zauvijek. Samo jedan trenutak zapravo, ali sasvim dovoljan za jedno veliko zauvijek..."

Prva prica pod nazivom Zelenooka iz knjige Zorana Žmirića, Kazalište sjena, predivna knjiga sa jos divnijom posvetom. Hvala.
I ja tebe volim.

Ak ocete mozete me nac na mayspejsu:

[link]

... i komentirajte mi fotke one tam jer su nove pa ih jos nitko nije vidio ...

zdravi bili i veseli!

:: I don't care if monday's blue
tuesday's grey and wednesday too
thursday I don't care about you
it's friday I'm in love

monday you can fall apart
tuesday wednesday break my heart
thursday doesn't even start
it's friday I'm in love

saturday wait
and sunday always comes too late
but friday never hesitate...

I don't care if monday's black
tuesday wednesday heart attack
thursday never looking back
it's friday I'm in love

monday you can hold your head
tuesday wednesday stay in bed
orthursday watch the walls instead
it's friday I'm in love

saturday wait
and sunday always comes too late
but friday never hesitate...

dressed up to the eyes
it's a wonderful surprise
to see your shoes and your spirits rise
throwing out your frown
and just smiling at the sound
and as sleek as a shriek
spinning round and round
always take a big bite
it's such a gorgeous sight
to see you in the middle of the night
you can never get enough
enough of this stuff
it's friday
I'm in love ::

Sasvim je nevjerovatno kako se mozes osjecati usamnjeno usred ovolike mase ljudi. Usred povrsnih kontakata, laznih osmjeha, odglumljene brige... Pokoja kava i neobavezan razgovor razbiju monotoniju ali nista se ne mijenja. Telefonski razgovori, stalno neke molbe, zahvale tek tako jer je pristojno... I kad se pritisnu crvene slusalice, plate kave i ispune usluge... sve se opet vraca u onu svoju tuznu kolotecinu koju cine bica koja trulo i nijemo prolaze jedni pokraj drugih. Umiremo. Bez sumnje. Koliko nas ima, a ne postojimo. Koliko se jebeno tuzno i usamljeno moze osjecati pojedinac koji unatoc prepunom telefonskom imeniku nema koga nazvati. Kad ga boli zub, ili mu je dosadno, ili jednostavno zeli cuti neciji glas... ili kad je sretan... sto je ionako nemoguce ako srecu nema s kime podijeliti. Jer sreca se ne umanjuje sto se vise dijeli nego raste. Znanstveno fantasticna je cinjenica koliko ljudi mogu biti blizu ali opet prokleto daleko. Uzalud i vrijeme koje skupa provodimo i putevi koji su nam se slucajno presjekli ako ne vjerujemo da smo tu jedni za druge. Jer nema niceg ljepseg od iskrenosti.
U nekim stvarim jednostavno ne postoji Ali... Ili si potpuno ovdje ili si na sasvim drugom kraju mog svemira.

Eto, eto...
Od koncerta u Boogaloou svaku noc sanjam da sam Ripperova zena.
On je ulicni glazbenik i pjeva u kadi. Negativac. Svi mi govore da je ruzan.



ps. upoznah na pipsichima